Smreka je slušala alat, savijala se gdje treba, a bukva je držala čvrsto, pouzdano. Majstori su znali gdje raste ravno deblo, kako ga cijepati da vlakna ne popucaju i koliko mjeseci mirno sušiti daske. Smola je štitila od vlage, a tanini su odrađivali svoj dio posla. Miris svježe blanje ostajao je na prstima, podsjećajući da se dobro drvo ne žuri, nego prati prirodan ritam godišnjih krugova i tišinu sjenovitih klanaca.
Riječni kamen postajao je brus koji ne grize, nego vodi. Biralo se zrno, gustoća i ravnina, zatim se brusilo u smjeru koji poštuje oštricu. Kamen je bio tiha konstanta, bez reklame, ali s reputacijom pronosnom kroz generacije. U planini nije bilo viška, pa se svaki brus čuvao, preokretao, natapao, povremeno zaglađivao pijeskom. Tako se održavala duga linija preciznosti koja nož čini sigurnim, a teslu poslušnom.
Dobar žar počinje strpljenjem: ugalj mora ravnomjerno disati, mijeh davati ritam, a oko prepoznati boju metala. Kovač zna trenutak kada je čelik spreman primiti oblik, i sekund kada treba stati. Hladna voda šapće, ulje umiruje, a nakovanj daje čvrstu glazbu. Kombinacija zvuka, mirisa i svjetla stvara prostor koncentracije, gdje svaki udarac ima razlog i mjesto, a oštrica dobiva karakter koji traje dulje od sezone.